Mnogi ročnici Jugoslavenske narodne armije pod prijetnjom smrću 90-tih su bili prisiljeni sudjelovati u ratu kojeg nisu htjeli ili su se u njemu našli na krivoj strani. Priča o ljudima kojima je ratovanje bilo doslovno nametnuto, nikada nije ispričana do kraja. Neki od tek punoljetnih mladića koji su u najgore doba dobili pozive za redovno služenje vojnog roka u JNA, nikada se nije vratio kući. Jedan od njih bio je mladi musliman Mevludin Kulić, rođen 27. studenog 1971. godine u Kruševu kraj Olova u Bosni i Hercegovini.
Melvudin je s roditeljima živio Vogošću kraj Sarajeva kada je u ožujku 1991. godine otišao je na odsluženje redovnog vojnog roka u Petrovac na Mlavi da bi nakon četiri mjeseca bio premješten u vojarnu Milan Stanivuković u Osijeku gdje je počinjao rat. Ondje je svjedočio tome kako se JNA otvoreno svrstava na stranu srpskih pobunjenika o čemu je pripovijedao telefonom svojoj majci:
“Majko mi smo četnička vojska. Kasarna je puna četnika i dobrovoljaca koji nas guraju u prve redove i prijete nam da će nas poklati.” Nakon toga njegova je obitelj u kolovozu stigla u Osijek kako bi ga izvukli iz vojarne, ni nisu uspjeli u tome. Svakako su se uspjeli na svoje oči uvjeriti da je vojarna puna reervista s kokardama, bez obilježja JNA. Mevludin im je rekao kako s njima zajedno spavaju i jedu te im je posvjedočio o njihovim zločinima na Hrvatima nakon kojih su ročnici ubijene morali zasipati krečom. Na današnji dan, 01. rujna, Melvudin je nazvao posljednji put i izrazio bojazan da će biti ubijen.

Dan kada je Mevludina ubila JNA
Dva dana kasnije, 3. rujna 1991. godine – to se i dogodilo, piše Domovinski rat. Mevludin je ubijen, a obitelj je za smrt saznala dan kasnije kada je pred njihovu kuću stigao automobil iz kojeg su izašla dva oficira JNA, dva vojna policajca i liječnik: “Skočila sam i rekla: ‘Jeste li došli da mi kažete da ste mi ubili dijete?’ Znam, jučer mi je dijete plakalo i kazalo da je gladno i žedno, da nema ni ručka ni večere.’ Pošao je ljekar da mi natrpa tablete u usta. Nisam dala. Tu su se sabrali komšije i rođaci. Ne znam ni odakle toliki narod. Pitali su pukovnika: ‘Zašto ubijate našu djecu?’ Rekao nam je da pitamo Tuđmana’”, ispričala je njegova majka Izeta.
Pukovnik Muharem Nadžak iznio je službenu verziju Mevludinove pogibije: “Vaš je sin bio ranjen, gardisti su pucali i pogodili Mevludina u vrat dum-dum metkom, prebačen je na VMA u Beograd. I pored ljekarske intervencije nije mu se moglo pomoći. Tu je i umro.”
S obzirom na posljednje Mevludinove riječi obitelj je u takvo službeno pojašnjenje duboko sumnjala. Da su sumnje opravdane pokazalo se 6. rujna kada je stiglo tijelo pokojnog Mevludina Kulića. Iako je obitelji rečeno da ne otvaraju limeni sanduk s pokojnikom koji je bio zavaren, oni su to prije dženaze učinili.

Ubijen hicem u glavu jer nije htio pucati na Hrvate
Stručni tim na čelu s doktorom Senahidom Alajmovićem pregledao je njegovo tijelo te utvrdio kako je Mevludin ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine. Metak je bio ispaljen u glavu. Ulazna rana nalazila se na potiljku, a izlazna pored nosa. Na dženazi u Vogošći prisustvovalo je mnogo ljudi, a među njima počela se širiti priča kako je Mevludin ubijen od strane oficira JNA Bore Ivanovića. Prema tim informacijama s njim su ubijena još trojica ročnih vojnika jer nisu htjeli pucati na četvoricu zarobljenih hrvatskih civila. Mevludinova majka Izeta kazala je mnogo godina kasnije kako ne zna imena i prezimena trojice vojnika koji su ubijeni s njezinim sinom no da zna da je jedan od njih bio iz Novog Sada, po nacionalnosti Mađar.
Svjedoci su o Mevludinovoj smrti šutjeli, no 23 godine nakon Kulićevog ubojstva o njemu je progovorio jedan od ročnika koji je s njime služio JNA, Makedonac Bešir Memišoski: “Neposredni starješina nam je bio kapetan Najtan Mihal, mislim da se tako zvao. Kada smo rezervnom starješini, Srbinu, usprotivili se da pucamo na Hrvate, naš starješina je oštro reagovao i povikao: ‘Oni koji hoće da izvrše naređenje i da pucaju, što je obaveza svih vojnika, neka izađu iz stroja naprijed.’ Jedan broj vojnika, većinom Srbi, je izašao ispred stroja sa oružjem i bojevom municijom, spremni da pucaju i ubijaju. Dok smo se mi preostali kolebali, a među njima najviše Muslimani, Hrvati i Albanci, i razmišljali šta da uradimo, rahmetli Mevludin Kulić je iskoračio naprijed, bacio oružje i naglas povikao: ‘Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude’. Ovo hrabro reagovanje Mevludina je uticalo na nas da ne izađemo iz stroja i počnemo ubijati hrvatske vojnike i civile. Ja sam samo šutio, kao i većina ostalih vojnika. Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom.

“Po mom saznanju ubio ga je komandant”
Starješine su, dodao je, odmah oštro reagirali i kazali mu da će “dobiti svoje”: “Tu noć je naša jedinica davala stražu, bio sam prisutan kada su odveli Mevludina u zgradu komande, navodno na razgovor. Ja ga više nisam vidio. Sutradan mi je kurir od našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da ja odmah bježim iz kasarne, pošto sam se najviše družio sa rahmetli Mevludinom. Nisam dugo čekao. Pobjegao sam, ali me vojna policija uhvatila u Beogradu i vratila ponovo u kasarnu. U Zemunu su me držali šest mjeseci. Ponovo sam, hvala Bogu, pobjegao i sklonio se od oficira JNA. Sada živim u Italiji. Rahmetli Kulić Mevludin je ubijen iz pištolja u potiljak i prema mom saznanju ubio ga je komandant. Nagledao sam se svega u bivšoj JNA, najviše zločina od srpskih vojnika i rezervista i njihovih starješina. Dosta je vojnika iz Bosne i Kosova stradalo. Mevludin Kulić je heroj nad herojima koji je i nas ostale vojnike ohrabrio da ne pucamo i ubijamo hrvatske civile i vojnike.”
Leave a Reply