Zovem na telefon:
Halo mama, cujes li me? Halo, mama…?
-Halo ćeri, sta radis?
Evo pravila neki kolač, pa sad sjedoh kavu piti… Na um pade mi ti, pa rekoh da vidim sta radis, kako si?
-Dobro sam ćeri, malo me boli lijeva strana pa sam poslala tatu po lijekove.
Jel’ ti donio lijekove?
-Nije ćeri. Kaze nema oti koje meni trebaju. A znam ja da ima, samo on nije im’o dovoljno para, trazio na teku, nisu mu dali.
Bože dragi … Mama pa koliko kostaju ti lijekovi?
-Sto evra, ćeri. Nije samo te, rekla sam ja njemu i za šećer i pritisak da mi kupi, sve zajedno. Sutra ću ja ići brati maline kod komšinice, pa ćemo donamiriti.
Mama, da te nisam nazvala, nikad mi ne bi rekla da ti treba para. Zasto?
-Imaš i ti svoji problema, djecu, fakultet plaćaš, a ne radis nigdje. I tebi treba…
Zaplakala sam. Ne znam, sve mi se skupilo. Sve. Uspjela sam joj samo reći: Dok sam živa, neces ici brati maline tako bolesna. Sutra će ti jedna zena donijeti para, poslaću ti. Imam ja, ne brini.
Sjetih se svega iz djetinjstva… Njenog teskog rada po selima, kod drugih, da bi nas djecu prehranila, školovala…
Nazovite svoje roditelje, pitajte ih sta im treba, oni vam sami nikad reci nece. Previse se brinu za vas, da bi vam se žalili. A treba im. Stvarno im treba. Kako neko moze bit da zaboravi oca I majku tesko li se njemu…Hvala ko podijeli.. See less
Leave a Reply