Amar iz sarajeva je živeo s ocem I uverenjem da mu je majka mrtva: u podrumu je pronašao majčinu sliku sa porukom – da znaš, sine, da su te lagali o poreklu

Ena je morala da ostavi sina i živi s bolom da ga možda nikada neće videti. Trideset godina kasnije, istina izlazi na videlo i menja život svima

Rođen je kao Amar S., u Sarajevu, u kući sa još uvek nesređenom fasadom sa rupama od ratnih metaka i pogledom na šumu. Odrastao je uz oca Samira, muslimana, strogog, ćutljivog i ponosnog čoveka koji je retko pokazivao emocije. Njihov dom bio je bez slika na zidovima, bez starih albuma, bez tragova prošlosti. I bez majke.

– Umrla je kad si bio beba. Nema više šta da znaš – odgovarao bi otac svaki put kad bi Amar pokušao da postavi neko pitanje.

Svako ima svoj put u životu, tako je i Veljka iz Valjeva bratova smrt vratila u Srbiju iz inostranstva, pa se gorko pokajao. 

A da li se pokajala jedna majka koja je ostavila sina i otišla?

Amar se ne seća rođene majke, rastao je sa uverenjem da je ona mrtva, da mu ništa ne fali jer je nana Fadila bila uz njega da mu menja majčinu ulogu, da mu pruži toplinu, lepu reč i svu ljubav koju žena može da pruži malom biću. Hranila ga je, kupala, učila, za život spremala, ali kad je pita šta se desilo sa njegovom majkom, uvek mu je odgovarala da je on mali da bi razumeo.

beba.jpg

Amar je odrastao bez majke, ali nikada nije razmišljao o tome da mu je teško, jer za bolje nije ni znao Foto: Shuterstock

I tako je Amar rastao, uveren da je njegova majka mrtva, da je potekao iz jednog sveta, jednog imena, jedne vere. U školi je izbegavao praznike i pitanja o porodici. Živeo je u tišini, noseći prazninu koju nije znao da objasni.

Podrum pun prašine i poruka koja je unela nemir u njegov život

Jednog popodneva, dok je čistio podrum, sada već kao mladić od 30 godina, student sociologije, naišao je na staru, izbledelu kutiju skrivenu iza stare komode. U njoj – nekoliko papira, neka dečja odeća… i jedna fotografija.

Jedna od sličnih priča je i kad je Munevera bila na postelji, rekla je sinu Eldaru pravu istinu o poreklu, ali epilog njihove priče bio je sasvim drugačiji.

Na crno-beloj slici – mlada žena, negovano lice i blag osmeh. A na poleđini, plavom hemijskom pisalo je:

„Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“

Amaru je zastao dah. Aleksa? Pa to nije njegovo ime.

– Aleksa… – šapnuo je. – Ko je Aleksa?

Crno-bela fotografija žene

Fotografija je u Amaru izazvala hiljadu emocija, stotinu pitanja Foto: Shutterstock

Sve što je znao o svom poreklu raspalo se u tom trenutku.

Suočavanje s ocem bila je najgora noćna mora

Te večeri, fotografija je završila na kuhinjskom stolu. Samir je ušao u sobu i zastao. Nije bilo bežanja.

– Ko je ona? I zašto na slici piše da sam Aleksa? – pitao je Amar, glas mu je drhtao.

Otac je ćutao nekoliko trenutaka, a onda seo, kao da su mu noge preslabe.

Amar je čekao, uzeo čašu vode, seo i strpljivo ga slušao… Nije bilo odgovora. U početku je naišao na njegov veliki otpir, pravo se da ne zna o čemu se radi, čak je rekao da ne prepoznaje ko je na slici i da mu ne postavlja glupa pitanja. Tad je Amar bio vidno uznemiren i tražio od njega ili da kaže istinu, a uslovio ga da ga više nikada neće videti ako to ne učini.

A onda je počeo:

– Zvala se Ena. Bila je hrišćanka. Srpkinja. Upoznali smo se u Sarajevu pred rat. Zavoleli se uprkos svemu. Rodio si se 1994. godine. Bila je pod pritiskom porodice, a ja sam bežao od svojih. Na kraju, nije mogla da izdrži. Da bismo ubedili njenog oca da prihvati naš brak krstili smo te kao Aleksu. Ali ni to mu nije bilo dovoljno. Otišla je i ostavila mi tebe. Kad sam shvatio da mi se više neće vraćati da je to kraj, dao sam ti ime Amar. Krstili su te kao Aleksu, ali ja sam te podizao u svojoj veri. Tvoja majka nije umrla, ali… nisam znao kako da ti objasnim da je otišla – rekao je Samir, sa knedlom u grlu.

shutterstock-1230613846.jpg

Ena i Samir su se rastali uprkos činjenici da imaju bebu i da se jako vole, volja njenih roditelja je presudila da se razdvoje Foto: Shutterstock

– Nisi znao? Pa si mi promenio ime? Veroispovest? Identitet?! – vikao je Amar.

– Hteo sam da te zaštitim. Da te spasim od bola. Od razapetosti između dva sveta.

Dve vere, dva sveta – jedna istina

Amar je danima ćutao. Hodao je gradom, ulazio u crkve i džamije. Počeo je da preispituje sve – svoj identitet, svoj jezik, svoje korene.

– Ako sam rođen kao Aleksa, zašto sam morao da budem neko drugi? – pitao je sam sebe u tišini parka.

Potraga za Enom i pitanje „Da li sam ti ikada nedostajao?“

Kroz matične knjige, stare adrese, rodbinske veze i društvene mreže, Amar – ili Aleksa – uspeo je da pronađe trag: Ena se preselila u Novi Sad pre više od decenije. Udala se. Nema druge dece. Radi kao nastavnica nemačkog jezika.

tinejdzer-i-nastavnica-2.jpg

Foto: Profimedia / Ilustracija

Poslao je pismo. Napisao je samo jedno:

„Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači i želiš li da razgovaramo?“

Dva dana kasnije, stigao je odgovor.

„Jesam. I čitam ovo kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“

Prvi susret majke i sina

U početku nije bilo nikakvog odgovora. Mislila je da je neka greška. Pa je pomislila da joj se bivši muž sveti. A onda je odlučila da se dogovore da se nađu bez obzira da li je lažna poruka ili ne. Sastali su se u kafiću pored Dunava. Ena je nosila istu onu nežnost s fotografije, ali sada s više bora oko očiju.

– Bila sam dete. Uplašena. Oboje smo bili. Tvoju sliku sam nosila godinama. Onda sam prestala – jer je previše bolelo. I mislila sam da ćeš me mrzeti. Znaš rat nam je mnogo i doneo i odneo – rekla je Ena.

– Ne mrzim te. Samo… ne znam ko sam – rekao je Amar, gledajući u reku.

sinimajjka.jpg

Razgovor im je oboma prijao, istina je da nisu imali prisan odnos, da je postojala distanca Foto: Shutterstock

– Ti si moj sin. Amar, Aleksa, ono si što nosiš u sebi nosiš i mene, i njega. I istinu. – rekla je Ena.

Pomirenje sa ocem

Amar se vratio kući. Otac ga je čekao. Stariji, oronuo, nekako odvojen od svoje duše, kao da se plašio konačnog ishoda, plašio se da će ga sin ostaviti na cedilu.

– Jesi je našao?

– Jesam. I razgovarali smo. I znaš šta? I dalje te volim, ti si moj otac i nemoj nikad da se plašiš da ću da ti okrenem leđa. Ali nikada ti neću oprostiti što si me preimenovao, preoblikovao, kao da sam lutka, a ne dete.

Samir je spustio glavu.

– Nisi ti lutka. Bio si sve što sam imao. I bojao sam se da te izgubim. Zato sam te učinio samo svojim – plakao je.

Amar je ustao, prišao mu, i prvi put u životu – zagrlio ga.

Kako sada živi Amar ili Aleksa?

Danas Amar – ili Aleksa – živi s obe strane istine. Slavi i Bajram i Božić. Piše eseje o identitetu i oproštaju. Posetio je grobove oba dede – i muslimanskog i pravoslavnog.

U pasošu mu i dalje piše Amar, ali u dnevniku koji piše za sebe, potpisuje se kao A. Sehić. Kaže, to je njegovo celo ime – sažeto u jedno slovo.

Jer ponekad, istina nije jednostavna. Niti čista. Ali je jedina stvar koja čoveka može osloboditi.

čovek-u-pocepanom-odelu-na-pustom-ostrvu.jpg

Danas Amar – ili Aleksa – živi s obe strane istine. Slavi i Bajram i Božić. Piše eseje o identitetu i oproštaju. Posetio je grobove oba dede – i muslimanskog i pravoslavnog Foto: Shutterstock

Enina ispovest majčinske tuge i kajanja

Elma je te noći dugo gledala u ekran telefona. Poruka od Amara prodrmala je sve njene uspomene, one lepe i one bolne, skrivene duboko ispod slojeva prošlosti. Srce joj je bilo puno tuge i kajanja.

„Jesam. I čitam ovo kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“

Te reči nisu bile samo priznanje – bile su priziv prošlosti koja je dugo bila mrtva za nju.

Ena se prisećala svojih tinejdžerskih godina, ispunjenih nesigurnošću i strahom. Bila je mlada devojka u Sarajevu, zaljubljena u muškarca koji je dolazio iz drugog sveta – različite vere, različitih običaja. Ljubav je cvetala, ali i trnula pod pritiskom porodice i okoline.

„Bila sam zarobljena između dužnosti i želje za slobodom. Nisam znala kako da budem dobra supruga i majka. Plašila sam se da ću izgubiti sebe.“

shutterstock-2224016865.jpg

Foto: Shutterstock

 Teško joj je bilo da prihvati ulogu koju joj je život namenio, pa je, pod pritiskom i osećajem nemoći, odlučila da ode.

Ena nije otišla lako. Sećala se onog hladnog jutra kada je spakovala nekoliko stvari, ostavila pismo i tiho izašla kroz vrata.

„Ostaviti Amara bio je moj najveći poraz. Srce mi se cepalo. Ali nisam znala kako da ostanem. I bilo je tu svega, i pelina i meda. Nije da je samo idila, bilo je mnogo svađe. Moj otac nije odobravao vezu sa njim. Iako je u Sarajevu bilo prihvatljivo da se Srpkinja zabavlja sa muslimanom, mojim roditeljima nije. Doživeli su to kao izdaju. Ali kad se zaratilo, bili smo i dalje zajedno. Ja sam pustila da me vodi srce. Bili smo mladi i imala sam osećaj da ću da umrem ako ga ostavim. Grčevito sam se vezala sa Samira, po cenu da izgubim matičnu porodicu. A onda si na svet došao ti… Stvari su izmakle kontroli, u Sarajevu više nije bilo mesta za nas Srbe i morala sam da odem… Kasnije je rana bila sve dublja. Nisam poželela da te potražim da mi se ponovo ne aktivira ta rana, nisam znala kako da se nosim sa njom i pustila sam…. Eto Aleksa, to je cela istina“

Godinama je patila, ali se nije usuđivala da se vrati. Stid i strah držali su je daleko od čoveka kog je volela najviše na svetu.

Kada je primila njegov poziv, Ena je prvo osetila strah. Da li će je mrzeti? Da li će joj oprostiti?

„Srce mi je bilo u grlu. Znam da sam propustila mnogo, ali nada se nikada nije ugasila.“

Susret je bio ispunjen suzama, tišinom i neizgovorenim rečima. Prvi zagrljaj bio je i oproštaj i početak.

Žena koja plače

Foto: Shutterstock

 Kako su gradili odnos iznova?

Danas, Ena i Amar razgovaraju svakodnevno. Dele uspomene, planove i strahove. Ena pokušava da nadoknadi godine koje je izgubila, ali zna da ni vreme ni reči ne mogu vratiti prošlost.

„Učim kako da budem majka nakon pauze od tri decenije. Svaki dan je nova lekcija. Naučila sam da je ljubav jača od grešaka.“

Amar je svoju priču podelio na Fejsbuk stranici u nadi da drugi ljudi čuju i kaže: „Svako dete zaslužuje da zna svoje korene. I svaki roditelj zaslužuje priliku za pomirenje. Nije lako, ali je moguće.“

Stil/Facebook stranica – Sarajevska ulica

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*