Američki general Wesley Clark, bivši Vrhovni komandant savezničkih snaga NATO-a u Evropi, u ekskluzivnom razgovoru za portal Klix.ba govorio je o završnim vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini 1995. godine te o iskustvima sa Dejtonskih pregovora. Njegove izjave donose novi uvid u dinamiku na terenu i političke odluke koje su oblikovale kraj rata.
Propali zamah ka Banjoj Luci
Clark je komentarisao snažan napredak Armije RBiH, Hrvatske vojske i HVO-a tokom septembra i oktobra 1995. godine. Prema njegovim riječima, ove snage imale su realne šanse da zauzmu strateški važna područja na sjeverozapadu zemlje, uključujući Prijedor i Banju Luku.
“Da nisu bili zaustavljeni, možda bi zauzeli Banju Luku. U ratu je zamah presudan, a kada su ga izgubili, više ga nisu mogli povratiti”, istakao je Clark.
Da je došlo do zauzimanja Banje Luke – ne bi bilo bombardovanja
Na pitanje da li bi NATO reagovao vojnom silom ukoliko bi hrvatske i bošnjačke snage nastavile ofanzivu dalje od dogovorene linije, Clark je dao jasan odgovor:
“Ne, ne bismo bombardovali te jedinice. Po mom mišljenju, Dejtonski sporazum bi čak bio dodatno ojačan.”
Dodao je da je odluka o zaustavljanju napredovanja bila politička i zasnovana na činjenici da je Federacija BiH već držala približno 51 posto teritorije, što je bilo predviđeno okvirnim sporazumima. Istovremeno, postojali su strahovi da bi Vojska Jugoslavije mogla pokrenuti kontraofanzivu iz Srbije.
Operacija “Una-95”: Žuto svjetlo koje nije postojalo
Komentarišući kontroverznu operaciju HV-a “Una-95”, Clark je naglasio da američka administracija nikada nije odobrila pokretanje te akcije.
“Zvanična priča bila je da su iz Bijele kuće dobili ‘žuto svjetlo’. To je kasnije izašlo tokom saslušanja u Kongresu. Ali ja sam bio prisutan na sastanku u Pentagonu gdje je ministru Šušku jasno rečeno: Ne, nemojte to raditi”, izjavio je Clark.
Američka politika prema BiH i značaj zračnih udara
Govoreći o ulozi SAD-a u završnoj fazi rata, Clark je naglasio ograničenja kopnene intervencije pod mandatom UN-a. Prema njemu, bilo bi besmisleno slati trupe prije Dejtona, ali je zračna kampanja NATO-a, iako ograničena, imala ključan efekat:
“Zračni napadi natjerali su Miloševića da sjedne za pregovarački sto.”
Uloga u Dejtonu i najteži pregovori
Clark je opisao i svoju ulogu tokom pregovora u bazi Wright-Patterson u Daytonu. Bio je drugi najstariji član američkog tima i radio na izradi vojnog aneksa, karata, te na komunikaciji sa srpskim i hrvatskim vojnim strukturama. Učestvovao je i u pregovorima o policijskim pitanjima i povratku izbjeglica.
Posebno je istakao tvrd stav Alije Izetbegovića:
“Izetbegović je bio najtvrđi pregovarač jer je morao prepustiti dio teritorije pod kontrolu bosanskih Srba. Tuđman je učestvovao zbog Hrvata u Federaciji, ali s hrvatske strane nije bilo većih spornih pitanja.”
Brčko – ključna tačka preokreta
Najkritičniji trenutak pregovora, prema Clarku, bila je sudbina Brčkog, strateške tačke koju su polagale pravo obje strane.
“U jednom epskom diplomatskom trenutku odlučeno je da Brčko postane zajednička okupirana zona, a konačna odluka odgođena. To je omogućilo postizanje sporazuma.”
Zaključak
Izjave generala Clarka pružaju važnu perspektivu o završnim operacijama u Bosni i Hercegovini i složenim političko-vojnim odlukama koje su dovele do Dejtonskog sporazuma. Njegovo svjedočenje potvrđuje da su vojne, diplomatske i geopolitičke kalkulacije zajedno oblikovale put ka miru 1995. godine
Leave a Reply