Sljedeće godine navršiće se 30 godina od kako poreski obveznici hrane Željka Komšića. Neslavna godišnjica ili u njegovom slučaju obljetnica mogla bi predstavljati prekretnicu u političkim odnosima Hrvata i Bošnjaka.
Željko Komšić jedna je od onih političkih ličnosti koje se naprosto podrazumijevaju. Tu je, postoji iako ga rijetko viđamo. Diše, spava, jede, pije i to sve o trošku građana. Legitiman ili ne, Hrvat ili ne, kroz godine je postao redovan budžetski izdatak, skoro pa sastavni dio glavnog finansijskog plana Bosne i Hercegovine. Ipak, njegovo pretplaćivanje na javna sredstva nije se pokazalo kao isplativa investicija, osim za njega, naravno.
Predsjednik i osnivač Demokratske fronte predstavlja svojevrsnu mjernu jedinicu džabalebarošluka, a njegova je politika već odavno politika ničega.
Otplaćivanje ljiljana:
Po struci diplomirani pravnik, a u ratu dobrovoljni prvoborac, Željko Komšić je prvo poslijeratno zaposlenje ostvario u Ministarstvu za raseljena lica i izbjeglice Federacije BiH. Entitetski resor koji ima ulogu protočnog bojlera, a ko je sve kroz godine uživao napajanje na isti vjerovatno nikada nećemo saznati. Komšić je u pomenutom ministarstvu proveo dvije godine, odnosno period od 1996. do 1998.
Potonja godina označiće početak njegove političke karijere, te nakon lokalnih izbora postaje predsjednik Gradskog vijeća grada Sarajeva. Sa završetkom prvog mandata izbrojao je već 4 godine življenja na državnim jaslama.
Početkom novog milenijuma jedna od ključnih osoba u bosanskohercegovačkoj politici bio je Zlatko Lagumdžija, tadašnji predsjednik Socijaldemokratske partije BiH i stranački šef Željka Komšića, koji će ga prema ličnim navodima svojim postupcima praktično otjerati iz SDP-a.
Nakon dvije godine na vijećničkoj i načelničkoj poziciji u općini Novo Sarajevo, Komšić je imenovan na mjesto prvog ambasadora nezavisne BiH u Beogradu. Lagumdžija, kao tadašnji ministar vanjskih poslova, bira jednu od svojih ukrasnih perjanica za diplomatskog predstavnika u Srbiji i Crnoj Gori, koristeći raskoš multietničke postave SDP-a. Kasnije će upravo strategija ozelenjavanja crvenih natjerati Komšića da okrene leđa Lagumdžiji.
Po završetku kratke diplomatske ekskurzije aktuelni član predsjedništva postaje zamjenik gradonačelnika prestonice, a zatim svega godinu dana provodi u privatnom sektoru i to kao direktor kompanije Revicon.
2004. ponovo osvaja mandat načelnika Novog Sarajeva, a 2006. godine ulazi u svoju prvu borbu za predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Do tog trenutka Komšić je građane Bosne i Hercegovine samo u prosjeku mjesečnih primanja (bez dodatnih naknada kao što su putni troškovi i reprezentacija) koštao oko 200 000 KM.
Ova brojka dobijena je na osnovu izvoda iz njegovog imovinskog kartona, ali bez informacija o prihodima tokom rada u minisarstvu za izbjegla i raseljena lica.
Slična praksa postaće sastavni dio svakodnevice sve od 2006. godine, pa do danas.
Hrvat, pa šta?
2006. godina bez ikakve dileme predstavlja jednu od ključnih tačaka razmatranja poltike u Bosni i Hercegovini.
Navedene godine Milorad Dodik iznova dolazi na vlast, SDA nastavlja svoje gospodarenje u parlamentu, SDP ostvaruje blagi rast, a HDZ se po prvi put suočava sa svojim vodećim neprijateljem Željkom Komšićem.
Sa 39, 56% glasova kandidat Socijaldemokratske partije obezbjeđuje svoj prvi mandat na mjestu člana državnog predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Pobijedivši svog prethodnika Ivu Miru Jovića (HDZ), Komšić postaje vlasnik plate u iznosu od 5 213KM. Tada se prvi put na vidjelo izlaze nuspojave asimetričnog izbora članova predsjedništva, pa tako za Komšića glasa više Bošnjaka nego li Hrvata, dok u kantonima čiju većinu čine potonji kandidat SDP-a ne osvaja većinu glasova.
Svjestan da je izabran dominatnom voljom Bošnjaka, Željko Komšić u prvom mandatu zagovara ideju predstavljanja svih građana, što nije nimalo lak zadatak u državi koja je po najmanje građanska. Uzpovska linija među domaćim Hrvatima, predvođena exskojevcem Draganom Čovićem konstantno kritikuje Komšića, gradeći svaku svoju buduću kampanju za mjesto u predsjedništvu na konceptu legitimnog predstavljanja.
Izbor Komšića jedna je od anomalija ustavnog uređenja BiH, ali i jasan pokazatelj da je etnički princip izbora predstavnika na bilo kojem nivou idalje osnovni prioritet. Za navedeno nije kriv Komšić, čak je mnogo odgovorniji sam HDZ, ali su i jedna i druga strana višestruko unovčili takvu deformisanost izbornog sistema.
Na prećutnoj platformi zlatnoljiljanštine, te uz svesrdnu podršku razgranate infrastrukture SDP-a Komšićev mandat je postao školski primjer stradavanja ideje građanske BiH.
Vječiti budžetlija veoma dobro je naplatio opštu naviku zavirivanja u tuđe rodne listove. Pod incognito sloganom: Hrvat, pa šta? Komšić je izvojevao još 3 mandata na mjestu hrvatskog člana predsjedništva BiH, nakon onog početnog za period od 2006. do 2010.
3 mandata hoću ja, neću jedan, neću dva:
U oktobru 2010. godine scenario se ponavlja, Komšić osvaja drugi, uzastopni mandat u predsjedništvu BiH.
Prilikom predizborne kampanje zlatni ljiljan hrvatske krvi imao je nekoliko medijskih okršaja sa Bakirom Izetbegovićem, kandidatom SDA za bošnjačkog člana predsjedništva. Njih dvojica tada su, praćeni žustrim emocijama, diskutovali o ratnim iskustvima, o trezoraštvu i ranjavanju, o ideji građanske države. Činilo se kao da nikada neće sjesti za isti sto sa zajedničkim interesima pod miškom. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali će ih priustvo u predsjedništvu zbližiti.
Komšić će 2012. godine, na polovini mandata, napustiti SDP. Izrevoltiran Lagumdžijinom bošnjakizacijom SDP-a, godinu dana kasnije osniva Demokratsku frontu.
Usamljen na političkoj vjetrometini, sa samo jednim, odnosno svojim mandatom, ali i bez zakonske mogućnosti treće uzastopne kandidature za istu funkciju, odlučuje da se posveti isključivo stranačkim poslovima.
Da Bošnjaci na mjestu hrvatskog člana predsjedništva žele samo i isključivo zlatnog ljiljana, pokazuje i činjenica da je tadašnji kandidat DF-a za istu poziciju, Anto Popović, osvojio svega 7 179 glasova.
Dragan Čović je pak, uz legitimnih 52% glasova preuzeo Komšićevu fotelju.
Ipak, DF postaje treća po snazi stranka u Predstavničkom domu državnog parlamenta sa čak 5 osvojenih mandata.
Tada se rađaju i prve koalicione simpatije imzeđu najvećeg sina nacije i vodećeg hrvatskog Bošnjaka, odnosno bošnjačkog Hrvata. Do zvanično nezvanične koalicione saradnje doći će tek 2016. godine, a na opštim izborima dvije godine kasnije Komšić će pokazati svu raskoš svog licemjerija.
2018. godine predsjednik DF-a ponovo zasjeda u fotelju člana predsjedništva, nakon što je porazio Dragana Čovića, a sama stranka osvaja 3 ruke u parlamentu.
Tada Komšić na školskom primjeru pokazuje da u politici nema prijatelja i neprijatelja, ali ni obraza i principa.
Demokratska fronta tako po prvi put ulazi u vlast na leđima SDA, ali i uz partnerstvo sa HDZ-om. Od tada pa nadalje Komšić i njegova narandžasta eskadrila biće politički sitniš kojim Bakir Izetbegović popunjava svaku koaliciju u kojoj mu zatreba ruka više.
Željko Komšić nastavlja svoje, po mnogima nelegitimno, ali ustavom opravdano predstavljanje Hrvata. Zli jezici, poput govornog aparata Dragan Čovića rekli bi da iskorištava volju glasača i rupu u zakonu, a da Hrvate ostavlja bez stvarnog predstavnika, ali ni jedan ni drugi nisu se odrekli kakve takve saradnje u vijeću ministara.
Hrvat se u BiH očito može biti samo ako vam to dozvoli prvi u Hrvata i HNS, u bilo kojem drugom slučaju nelegitimni ste.
I na prošlim opštim izborima Komšić ponovo osvaja dovoljno glasova za predsjedništvo. Baždaren na jednu istu funkciju, njegovo članstvo u troglavom šefu države građane BiH je koštalo minimum 1 114 000KM samo u ličnom dohotku.
Plaćali smo i idalje plaćamo njegovo permanentno prepucavanje sa Draganom Čovićem, političko prostituisanje Bakiru Izetbegoviću, puš pauze sa Željkom Cvijanović, te po neki endemski trenutak diplomatskog sjaja i prizvuk državništva u njegovim govorima na skupim prijemima i zasjedanjima Generalne skupštine UN-a. Sve to nas uz prateće troškove putovanja i reprezentacije košta desetine miliona KM, a rezultati su u konačnici ništavni.
Ruku na srce ni učinak bilo koga od njegovih kolega iz predsjedništva, odnosno predsjedništava nije bolji, ali niko od njih nema takav kontinuitet budžetaštva kao Željko Komšić.
Građanin Željko je zarad uživanja u izobilju budžetskih sredstava prokockao mogućnost da DF postane ozbiljan politički faktor i da koncept građanske države zaživi dalje od stranačkih prostorija.
Od juče do danas, od danas do sutra:
Predispozicija korisnog Hrvata obila se o glavu svome tvorcu.
Vremenom je i sjaj Zlatnog ljiljana izblijedio,a od nekada talentovanog političara sa državničkim ambicijama ostala je samo ljuštura nasušnog konformizma. Stanja u kojem se bez fotelje ne može i nije.
Željko Komšić kroz godine je postao vudu lutka u rukama Bakira Izetbegovića, ali i glavni predizborni adut HDZ-a. Samo još jedan od kombija u motorizovanoj brigadi podizača ruku i klimača glavom.
Dežurna predizborna svađalica i prvi u redu za potpisivanje koalicionih memoranduma.
Od oktobra sljedeće godine, pa sve do istog mjeseca 2030. Komšića nećemo gledati u predsjedništvu, jer mu zakon ne dozvoljava tri uzastopna mandata, a od 2030. godine ko živ, ko mrtav.
Željko Komšić je simbol potpune protraćenosti kojem se možemo zahvaliti samo na tome što je otvorio javnu, ali i jadnu raspravu o mogućnosti građanske države. Njegova politička karijera poslužila je kao lakmus papir ispod kojeg smo mogli da otkrijemo koliko smo nespremni za koncept neetničke države, koliko je bogat asortiman anomalija postojećeg ustavnog poretka, ali i koliko je teško održati bilo kakav stav u domaćoj politici.
ARMIN HUSIĆ PLENUM
Leave a Reply