Stara bosanska kuća nane Nure bila je najhladnija u selu. Dok su komšije ugrađivale PVC prozore i fasade, Nurina kuća je ostala ista kao prije trideset godina – oronula, sa starim drvenim prozorima kroz koje je fijukao vjetar. Nura je živjela sama. Muž joj je umro davno, a sin jedinac, Adnan, otišao je u Njemačku, u Minhen, “trbuhom za kruhom”.
Adnan je bio uspješan. Imao je firmu, veliku kuću, ženu i dvoje djece koji su slabo govorili bosanski. Nura ih je viđala samo preko ekrana telefona, i to rijetko, kad bi Adnan našao vremena između dva sastanka. Svakog prvog u mjesecu, poštar bi donio Nuri uputnicu. Adnan je slao novac. I to ne malo. Slao je po 300, 500, nekad i 1000 eura pred praznike.
“Eto, majko,” rekao bi Adnan brzo preko telefona, dok se u pozadini čula gradska buka. “Poslao sam ti pare. Kupi drva, plati nekog da ti okreči, kupi sebi mesa, nemoj da štediš. Ja ne mogu doći za Bajram, znaš kako je, gužva na poslu, djeca imaju školu…”
“Znam, sine, znam,” govorila bi Nura tiho, brišući suzu krajem marame. “Hvala ti. Ne brini za mene, ja imam svega. Samo da si ti meni živ i zdrav.”
Ali Nura nije kupovala drva. Ložila je granje koje je sama skupljala po šumi. Nije kupovala meso. Jela je supu iz kesice i stari hleb udrobljen u mleko. U kući je gorela samo jedna sijalica, i to rijetko. Komšije su počele da je ogovaraju. “Vidi onu Nuru,” šaputale su žene uz kafu. “Sin joj šalje devize, a ona hoda u poderanim dimijama. Kakva je to škrtica, bože sačuvaj. Ponijeće pare u grob.”
Godine su prolazile. Adnan je dolazio sve rjeđe. “Sledeće godine, majko,” postalo je “kad stignem”. Nura je kopnila. Čekala je zvuk auta pred kapijom koji nikad nije dolazio. Jedne zime, Nura je umrla. Našli su je komšije, smrznutu, u hladnoj sobi, sa Adnanovom slikom u rukama.
Adnan je došao na dženazu (sahranu) sa svojim crnim mercedesom. Bio je tužan, ali je bio i nervozan. Gledao je na sat. Žurilo mu se nazad. Posle dženaze, ušao je u kuću. Osetio je miris vlage i starosti. Bilo ga je sramota pred ljudima što mu majka živi u takvoj bijedi, iako joj je slao toliko novca. “Šta je radila sa parama?” pitao se bijesno. “Zašto nije popravila krov? Zašto je živjela kao prosjak?”
Odlučio je da proda kuću što prije, da završi s tim. Počeo je da izbacuje stvari. Stari ormar, klimavi sto, sve je to bilo za otpad. Ušao je u spavaću sobu. Na krevetu je bio stari, ulegnuti dušek na kojem je Nura spavala decenijama. Adnan ga je uhvatio da ga iznese i baci. Bio je neobično težak. I šuškao je. Adnan je uzeo nož i rasparao donju stranu dušeka.
Zanemeo je. Iz dušeka su počeli da ispadaju snopovi novčanica. Evri. Hiljade i hiljade evra. Uredno složeni, vezani gumicama, sa datumima ispisanim na papirićima. Bile su to sve pare koje je ikada poslao. Nijedan cent nije potrošila. A na sredini, u jednoj plastičnoj kesi, nalazilo se pismo i jedan par vunenih čarapa.
Adnan je drhtavim rukama otvorio pismo. Papir je mirisao na dunje i vlagu, mirisao je na majku. Rukopis je bio nespretan, krupna slova starice koja su se borila sa drhtanjem ruku.
“Sine moj Adnane,
Ako čitaš ovo, znači da sam ja preselila na bolji svijet, a ti si došao kući. Znam da ćeš se ljutiti kad vidiš ove pare. Reći ćeš: ‘Majko, zašto si se patila? Zašto nijesi uvela grijanje? Zašto nijesi jela?’
Sine, meni pare nijesu trebale. Šta će meni dukati kad mi je srce prazno? Ti si mislio da mi šalješ sreću svakog mjeseca u koverti. Ali sreća se ne šalje poštom, sine. Sreća se donosi na vratima.
Svaku paru koju si poslao, ja sam sklonila. Čuvala sam. Znaš li zašto? Čuvala sam jer sam mislila da ćeš jednog dana reći: ‘Majko, nemam para da dođem, skup je put.’ A ja bih ti onda rekla: ‘Dođi, sine, ima majka, skupila je, samo dođi da te vidim pre nego što umrem.’ Ali ti si imao para. Imao si sve, samo nisi imao vremena. Svake godine sam dodavala na gomilu, nadajući se da ću kupiti tvoje vrijeme. Nijesam uspjela.
Ove čarape sam ti isplela prošle zime. Znam da nosiš one kupovne, fine, ali ove su od naše vune. Da te griju tamo u tuđini, kad već majka ne može da te zagreje.”
Adnan je pao na koljena usred prašnjave sobe. Jecaj mu se oteo iz grudi, onaj teški, muški jecaj koji para zidove. Stiskao je te vunene čarape na lice, udisao miris majke koji je nestao zauvijek. Okružen hiljadama evra razbacanim po podu, Adnan se osjećao kao najveći siromah na svijetu. Imao je najskuplji sat na ruci, ali nije imao ni minut vremena da vrati nazad.
Komšije su čule plač. Ušle su u kuću i zatekle “uspješnog Švabu” kako kleči u ruševinama majčinog kreveta, držeći pare koje su njoj mogle kupiti toplinu, a njemu su sada kupovale samo vječnu grižu savjesti.
Adnan nije uzeo te pare nazad u Njemačku. Nije ih ni potrošio. Od tog novca, sagradio je česmu (hajrat) pred seoskom džamijom i asfaltirao put do majčine kuće – onaj isti put kojim nije dolazio godinama. Na česmi piše: “Pred dušu majke Nure. Putniče, stani, napij se vode i obiđi svoje dok su živi. Jer voda se može kupiti, a majka ne može.”
Kažu da Adnan sada dolazi svaki mjesec. Sjedi na pragu prazne kuće, nosi vunene čarape i priča sa tišinom. Ali tišina ne odgovara. Tišina samo podsjeća da se ljubav ne šalje preko “Western Uniona”, već se daje dok kuca srce.
Preuzeto
Leave a Reply