Posebno je zanimljiva konstrukcija prema kojoj hrvatska izborna jedinica “neće dovesti do raspada Bosne i Hercegovine”.
“Zamislite nekog BiH političara kako obilazi evropske prijestolnice tražeći italijansku izbornu jedinicu u Hrvatskoj, a onda uvjerava Hrvate da im se država zbog toga neće raspasti. Zagreb bi to s punim pravom nazvao kriminalnim miješanjem u unutrašnje stvari Hrvatske. E ono što bi Hrvatska nazvala kriminalnim miješanjem u svoje unutrašnje stvari, Grlić Radman sebi dopušta u Bosni i Hercegovini. A BiH nije hrvatska izborna komisija: niti će se raspasti, niti će joj Zagreb određivati izborne jedinice.”
Zamislite, samo zamislite da se bilo koji, ama baš bilo koji oficijelni bosanskohercegovački političar zalaže za italijansku ili mađarsku izbornu jedinicu u Hrvatskoj, kao što se ministar vanjskih poslova Hrvatske Gordan Grlić Radman zalaže za hrvatsku izbornu jedinicu u BiH, šta god to značilo. Evo, recimo, da se Željko Komšić jednog lijepog dana pojavi pred kamerama i mrtav-hladan saopšti kako bi Hrvatsku trebalo preurediti tako da Italijani dobiju svoju izbornu jedinicu u Puli.
Zamislite nezamislivo!
Shvatili ste poentu.
Zamislite, dakle, da političar iz Bosne i Hercegovine objašnjava Hrvatima kako trebaju urediti Hrvatsku, ko treba predstavljati Italijane, Mađare, Albance, Bošnjake, Srbe u hrvatskim institucijama, kakav bi izborni zakon Hrvatska morala imati i koje bi sve ustavne promjene Zagreb morao provesti. Zamislite još da sve to začini umirujućom porukom kako se Hrvatska zbog njegove zamisli neće raspasti.
Bilo bi to toliko politički bezobrazno da bi se hrvatski državni vrh, mediji, analitičari i svi ostali, sasvim opravdano, digli na noge.
E pa upravo takvu vrstu političkog bezobrazluka Gordan Grlić Radman smatra normalnim ponašanjem prema Bosni i Hercegovini.
Hrvatski ministar vanjskih poslova sada kaže, podsjećam, kako formiranje hrvatske izborne jedinice “ne znači da će se BiH raspasti“, dodajući da će Zagreb nastaviti razgovarati sa Evropskom unijom i Sjedinjenim Američkim Državama o ustavnim promjenama i izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.
Oglas
Ne dao Bog nikome takve “sreće”
Drugim riječima, ministar jedne države govori o teritorijalno-političkom preuređenju druge države, najavljuje diplomatsku ofanzivu kod velikih sila radi izmjena njenog ustavnog poretka, a onda stanovnike te druge države velikodušno umiruje, šta li, tvrdnjom da im se zemlja zbog svega toga valjda neće raspasti. Valjda…
Kakva sreća. Neopisiva, gluho bilo!
Još samo da nam iz Zagreba pošalju garanciju da će Sunce sutra izaći.
Jer Gordan Grlić Radman, za neobaviještene, nije član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH, delegat u Domu naroda niti ministar u Vijeću ministara. On je ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske i njegova politička nadležnost završava tamo gdje počinje suverenitet Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina nije hrvatska izborna komisija
Hrvatska ima puno pravo brinuti o Hrvatima u Bosni i Hercegovini u okvirima dobrosusjedskih odnosa, međunarodnog prava i Daytonskog mirovnog sporazuma. Hrvatska može i mora pomagati kulturne, obrazovne i privredne projekte, razvijati prekograničnu saradnju, zagovarati evropski put Bosne i Hercegovine i upozoravati na diskriminaciju svakog građanina ili kolektiviteta.
Ali određivati kako će izgledati unutrašnje političko uređenje Bosne i Hercegovine sasvim je druga stvar.
Oglas
Nema veta
O tome odlučuju institucije Bosne i Hercegovine i njeni građani kroz procedure koje predviđa njen ustavni poredak.
Zagreb tu nema veto.
Beograd tu nema veto.
Aleksandar Vučić nema veto.
Andrej Plenković nema veto.
Gordan Grlić Radman pogotovo nema veto.
Upravo tu treba povući crtu koju bosanskohercegovačka politika prečesto crta drhtavom rukom, pa je briše gumicom. Bosna i Hercegovina nije ničija politička maloljetnica kojoj će susjedne države određivati kako treba organizovati vlast, gdje treba povlačiti političke granice i koji narod treba dobiti koliko teritorijalno-političkog prostora.
Zamislite koliko bi apsurdno zvučalo kada bi Denis Bećirović počeo obilaziti evropske prijestolnice tražeći podršku za autonomnu srpsku izbornu oblast u Hrvatskoj. Ili kada bi Željko Komšić objašnjavao kako treba promijeniti hrvatski Ustav da bi Italijani imali „legitimno predstavljanje“. Ili kada bi član Predsjedništva BiH počeo govoriti da određena reforma hrvatskog izbornog sistema “neće dovesti do raspada Hrvatske“.
Zagreb bi takvu izjavu sasvim ispravno ocijenio kao grubo miješanje u unutrašnje stvari suverene države.
I tu bi priča završila.
Radmanovo “neće se raspasti“ zapravo je najproblematičniji dio priče
Posebno je zanimljiva konstrukcija prema kojoj hrvatska izborna jedinica “neće dovesti do raspada Bosne i Hercegovine”.
Otkud uopšte raspad države u toj rečenici?
Ko ga je spomenuo?
Zašto ministar vanjskih poslova susjedne zemlje, govoreći o preuređenju Bosne i Hercegovine, osjeća potrebu da građane Bosne i Hercegovine uvjerava kako se njihova država baš i “neće raspasti”?
Sama formulacija otkriva politički horizont iz kojeg se govori. Kada nekome kažete da zahvat koji predlažete neće dovesti do smrti pacijenta, sasvim je legitimno upitati zbog čega se smrt pacijenta uopšte našla među mogućim posljedicama i da li je zahvat potencijalno smrtonosan.
Nema Grlić Radman ništa s tim!
Bosna i Hercegovina se neće raspasti zato što Gordan Grlić Radman smatra da se neće raspasti. Jednako tako, hrvatska izborna jedinica neće nastati zato što Gordan Grlić Radman smatra da bi trebala nastati.
O budućnosti Bosne i Hercegovine odlučuje se u Bosni i Hercegovini. Odlučuju građani Bosne i Hercegovine. Tačka!
Ta jednostavna rečenica očigledno mora biti ponavljana sve dok je političke elite Zagreba i Beograda konačno ne nauče.
Jer ovaj region već tri decenije živi čudnu političku patologiju prema kojoj je Bosna i Hercegovina javno dobro susjednih država. O njoj svi imaju plan. Svi imaju kartu. Svi imaju prijedlog ustavnog uređenja. Svi znaju šta bi trebalo uraditi sa njenim građanima, narodima, entitetima, kantonima, Predsjedništvom i izbornim zakonom.
Samo se Bosance i Hercegovce nekako posljednje pita.
Hrvatska izborna jedinica nije bezazlena tehnička intervencija
Idemo dalje. Grlić Radman pokušava ideju hrvatske izborne jedinice predstaviti gotovo kao usputno, tehničko rješenje kojim bi se ostvarila “ravnopravnost Hrvata”. Problem je mnogo dublji, jer monoetnička izborna jedinica u zemlji koja je već administrativno i politički izlomljena po etničkim šavovima predstavlja dodatno institucionaliziranje teritorijalne etničke politike.
Denis Bećirović zato je odgovorio kako neće biti dopušteno formiranje monoetničkih izbornih jedinica, dok je Slaven Kovačević Grlić Radmanu poručio da se „makne od Bosne i Hercegovine“.
I upravo se oko toga može raspravljati unutar Bosne i Hercegovine.
Može se polemisati s Bećirovićem. Može se polemisati s Kovačevićem. Može se polemisati s Čovićem, Konakovićem, Dodikom, Komšićem i svakim drugim domaćim političarem. Može se razgovarati o izmjenama Izbornog zakona, presudama Evropskog suda za ljudska prava, ulozi domova naroda, Predsjedništvu, konstitutivnosti, građanskom principu i svakom drugom pitanju ustavnog poretka.
Ali to je bosanskohercegovačka politička rasprava.
U tome i jeste cijela stvar!
Gordan Grlić Radman može imati mišljenje. Kao što ga može imati bilo ko. Međutim, kada ministar vanjskih poslova susjedne države najavi da će sa EU i SAD razgovarati o ustavnim promjenama druge zemlje i obeća kako se njegova država “neće umoriti“ od tog posla, mišljenje prelazi u otvoren politički pritisak.
A taj pritisak treba nazvati pravim imenom.
Miješanje.
Zagreb i Beograd imaju istu staru naviku
Bosna i Hercegovina već decenijama sluša dvije verzije iste pjesme.
Iz Beograda dolaze priče o Republici Srpskoj, njenom “pravu“ na ovo ili ono, specijalnim vezama, “srpskom svetu“, navodnoj ugroženosti Srba i budućnosti BiH koju srbijanski političari procjenjuju kao da analiziraju vlastitu mjesnu zajednicu.
Iz Zagreba stižu lekcije o legitimnom predstavljanju, hrvatskom pitanju, izbornom zakonu, federalizaciji, izbornim jedinicama i ustavnim promjenama.
Različita retorika, ista navika: Bosna i Hercegovina tretira se kao nedovršeni politički projekat oko kojeg susjedi i komšije imaju prirodno pravo intervencije.
Nemaju. Ne, nemaju!
Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu dijaspora Republike Hrvatske koju Zagreb politički administrira. Srbi u Bosni i Hercegovini nisu kolonijalni ogranak Republike Srbije kojim Beograd upravlja preko Drine. Oni su konstitutivni narodi Bosne i Hercegovine, njeni građani i politički subjekti unutar Bosne i Hercegovine.
Njihova prava ostvaruju se ovdje.
Njihove političke borbe vode se ovdje.
Njihovi kompromisi moraju nastajati ovdje.
U protivnom dobijamo upravo ono što gledamo trideset godina: domaće političke elite koje više energije troše na osluškivanje Zagreba, Beograda, Moskve, Washingtona i Bruxellesa nego na dogovor sa ljudima s kojima dijele državu.
Hrvatska valjda ima dovoljno Hrvatske
I možda je krajnje vrijeme da bosanskohercegovačka diplomatija prema susjedima počne primjenjivati jednostavno načelo reciprociteta.
Koliko Sarajevo uređuje Hrvatsku, toliko Zagreb treba uređivati Bosnu i Hercegovinu.
Koliko Sarajevo određuje izborni sistem Srbije, toliko Beograd treba određivati izborni sistem Bosne i Hercegovine.
Koliko bosanskohercegovački ministri obilaze međunarodne centre tražeći promjene hrvatskog ili srbijanskog ustava, toliko pravo na takvo ponašanje imaju njihove kolege iz Hrvatske i Srbije.
Dakle – nula.
Dobrosusjedski odnosi podrazumijevaju saradnju suverenih država, a ne tutorstvo jedne države nad drugom.
I zato Gordan Grlić Radman može biti potpuno spokojan.
Bosna i Hercegovina se neće raspasti zbog najave hrvatske izborne jedinice.
Razlog je prilično jednostavan: hrvatske izborne jedinice u Bosni i Hercegovini neće biti zato što je ministar vanjskih poslova Hrvatske poželio da je bude.
Bosna i Hercegovina ima dovoljno svojih političara koji je razvlače, blokiraju, dijele, prebrojavaju i pretvaraju u trajni laboratorij etničkih eksperimenata. Za taj posao joj zaista nije potrebna ispomoć iz Zagreba.
A Hrvatska, srećom, ima sasvim dovoljno Hrvatske da se njome bavi.
Neka se Zagreb bavi Hrvatskom.
Neka se Beograd bavi Srbijom.
A Bosnu i Hercegovinu konačno ostavite njenim građanima.
Jer niti će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti će biti hrvatske izborne jedinice samo zato što je neko u susjednoj državi zamislio da bi tako trebalo biti.
Granica između dobrog susjeda i političkog tutora vrlo je jednostavna: dobar susjed želi da vam kuća bude stabilna, a tutor vam iz svog dvorišta objašnjava gdje i kako treba pomjeriti zidove.
Bosna i Hercegovina je svoju cijenu tuđih planova o pomjeranju zidova već jednom platila.
I bila je krvava.
Dosta je!
Leave a Reply