Unuk Fikreta Abdića: „U Kladuši su me pokušali ubiti i niko nije odgovarao – u BiH je Divlji zapad“

Unuk Fikreta Abdića: „U Kladuši su me pokušali ubiti i niko nije odgovarao – u BiH je Divlji zapad“
Arijan Jelenović, unuk Fikreta Abdića, trčao je 50 kilometara od Kladuše do Hrvatske, putem kojim su izbjeglice iz Velike Kladuše izbjegle 1994. godine.

Tom prilikom poručio je da je nad njim počinjeno krivično djelo pokušaja ubistva te da su ga u Velikoj Kladuši, nakon napada u frizerskom salonu, spasili doktor i Bog.

„Pokušali su me ubiti i sve su kamere zabilježile, ali vjerovao sam u pravnu državu. Iako je to Bosna i Hercegovina, ipak sam vjerovao. Ali niko nije odgovarao, iako postoje svi dokazi – kamere, moj ozljedni list. Slučaj nije kreiran. Znači, kad dođem u Bosnu i Hercegovinu, ja se moram braniti sam, kao na Divljem zapadu“, kazao je Arijan Jelenović.

Unuk Fikreta Abdića oglasio se emotivnom porukom u kojoj je govorio o ratnoj prošlosti Velike Kladuše, izbjeglištvu stanovništva tog kraja i razlozima zbog kojih je istrčao 55 kilometara, piše Crna-Hronika.

U objavi je iznio vlastito viđenje ratnih događaja i sukoba u tadašnjoj bihaćkoj enklavi, posebno perioda Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, koju je predvodio njegov djed Fikret Abdić.

„Vi koji ovo čitate, a ne znate ni pronaći Veliku Kladušu na karti — nemojte nam suditi dok ne shvatite“, poručio je na početku.

Prema njegovim riječima, stanovnici tog kraja tokom rata prolazili su kroz izbjeglištvo, gubitak domova i teške međusobne sukobe. U svojoj objavi autonomiju koju je predvodio Abdić opisuje kao pokušaj zaustavljanja krvoprolića i izraz političke volje dijela stanovništva.

Autor objave posebno se osvrnuo na egzoduse stanovništva, navodeći da su hiljade ljudi ostale bez svojih domova.

“Vi koji ovo čitate, a ne znate ni pronaći Veliku Kladušu na karti — nemojte nam suditi dok ne shvatite.

Evo što se dogodilo — jednostavno, za one koji ne znaju.

Ljudi mog kraja bili su u izbjeglištvu. Ne zato što su htjeli rat, nego zato što su bježali. Bježali su pred vojskom na čijem su čelu bili ljudi kojima cilj nije bila ni država ni sloboda — nego pljačka. Naša imovina, naše kuće, naš rad. Obogatili su se onim što su nam oduzeli i od toga (jako)dobro žive i danas.

Prije toga, moj narod je pokušao nešto neshvatljivo mirno: autonomiju. Ne otcjepljenje, ne izdaju — nego demokratsku volju ljudi, od Kladuše do Bihaća, da zaustave krvoproliće. Da se međusobno ne ubijaju s drugim narodima s kojima su stoljecima živjeli, radili i borili se zajedno (protiv stranih okupatora koji su kroz povijest okupirali bos. hrv. krajinu). Ta je volja bila potvrđena i na skupštini. Ali reći „ne” ratu značilo je postati neprijatelj onima koji su od rata živjeli. I tako je na miroljubive ljude poslana prvo policija, a zatim vojska.

A onda je došao trenutak koji nitko tko ga nije proživio nema pravo suditi. Ljudi su imali dvije opcije, i obje su bile strašne: ostati u izbjeglištvu i gledati kako im od gladi umiru žene i djeca — ili se vratiti kući. A kući se moglo samo na jedan način: kroz borbu. Nisu se vraćali da osvajaju. Vraćali su se da prežive, da oslobode svoja sela i da svojoj djeci vrate krov nad glavom.

I usred svega toga dogodilo se ono što povijest odbija zapisati.

Kada su, u dva egzodusa, deseci tisuća ljudi — u velikoj većini Muslimana, zajedno s hrvatskim izbjeglicama — ostali bez svega, primili su nas oni koje su nam godinama predstavljali kao neprijatelje. Srbi, i sami u teškoj krizi, otvorili su vrata muslimanskim i hrvatskim porodicama. Tu ljudskost, tu požrtvovnost — nju nitko ne spominje. Jer ona ruši priču o mržnji na kojoj su neki gradili karijere.

Zato nas ne krivite za ono što ne razumijete.

Ja nisam bio izbjeglica, tad nisam ni rođen. Ali moja baka jest, i moj narod jest. I ono što im je učinjeno oblikovalo je mene.

Ovih 55 kilometra istrčao sam za sve one koji su izgubili dom i danas žive daleko od njega. I za sve one koji su dali život da zaštite svoj dom, svoje radno mjesto i svoj san.

Ne tražim da nas žalite. Tražim samo da, prije nego što otvorite usta, naučite gdje smo na karti — i što se ovdje uistinu dogodilo.

Jer mi nismo kolateralna šteta ničijeg mira. Mi smo ljudi koji su, kad je bilo najteže, izabrali čovjeka. I to nam nitko ne može oduzeti. – zaključio je Arijan unuk Fikreta Abdića.