Postoji svjedočanstvo koje govori o ljudskosti jednog čovjeka, bošnjačke nacionalnosti. Prenosimo u cjelosti.
U pitanju je jedno malo mjesto, kod Čelića, Bosna i Hercegovina. Bilo je to na samom početku rata u BiH. Srbin, koji se zove Lazo, prodavao je tada dva bika. Zapravo, i nisu toliko bili za prodaje, koliko ga je nužda tjerala, jer već se puca po Bosni i Hercegovini i cilj mu je bio da proda marvu i da gleda kud će i šta će. Nekako je to saznao čovjek, bošnjačke nacionalosti, koji je bio zainteresovan da kupi njegove bikove. Došao je kod njega i pitao ga za cijenu. Lazo mu je, onako bojažljivo, rekao cijenu, ali ovaj mu je ponudio otprilike petinu ukupne vrijednosti bikova, rekavši da trenutno nema cijeli iznos, ali da će mu sigurno isplatiti cjelokupan iznos nakon nekog vremena. Lazo nije imao nekog izbora, dao je bikove po bagatelnoj cijeni uz stav “daj šta daš, nema se više šta čekati”, ne računajući da će ikada više i marku dobiti.
Bio je rat, prošao je. Tek nakon što se završio, neko je došao Lazi pred kuću. Lazo, onako malo začuđen, nije se odmah mogao sjetiti ko je, izašao je pred čovjeka koji je došao. “Lazo, sjećaš li se ti mene? Ja sam od tebe kupio bikove na početku rata, nisam te zaboravio, zbog rata koji je buktao ti nisam mogao donijeti pare jer i mene je svakakva nevolja snašla, ali evo me sada, donosim ti sve do zadnje marke i drago mi je da si preživio rat. Izvoli Lazo, sve do zadnje dojč marke, kako smo se i dogovorili. Ne zamjeri, ali nemam vremena za piće, pićemo neke druge prilike, sada sam u velikoj frci. Budi mi pozdravljen i svako dobro.”
Čovjek je otišao, a Lazo, sav onako začuđen i zbunjen je brojao pare i zaista nije mogao vjerovati da mu je ovaj isplatio sve.
Leave a Reply