Amir je bio hrvatski heroj: Kad su muslimani u BiH napali Hrvate, morao je birati

TEKST JE U CJELOSTI PRENESEN SA DNEVNO.HR I NE ODRAŽAVA STAVOVE OVOG PORTAL

Na današnji dan 1972. godine u Bosanskoj Dubici rođen je heroj Domovinskog rata Amir Lalić. Nakon što je u svom rodnom mjestu završio osnovnu školu, Amir je zajedno sa majkom Mirsadom i sestrom Nailom preselio u zagrebačko naselje Bukovac, nakon čega upisuje srednju elektrotehničku školu.

Paralelno sa školovanjem, Amir je bio izvanredan u sportu te je kao boksač u klupu Poštar u poluteškoj kategoriji osvojio više medalja.

U rujnu 1991. postaje pripadnikom djelatnog sastava 1. gardijske brigade Tigrovi, a u jesen 1992. priključuje se  Specijalnim postrojbama HV-a Alfa: “Amir je bio crn, jak, nabijen mladić i brzo se uklopio u postrojbu u koju su dolazili pripadnici 4. i 1. gardijske brigade”, kazao je za Domovinski rat Amirov suborac Dalibor Čović.

“Borbu protiv muslimana podnio je kao profesionalac

Nedugo nakon akcije Maslenica, Amir je prešao u Specijalnu postrojbu GS HV-a Bojne “Matija Vlačić” kada je stavljen pred veliki izazov. Naime, njegova postrojba upućena je u susjednu Bosnu i Hercegovinu u kojoj je došlo do eskalacije sukoba između muslimana i Hrvata. Zapovjednik je muslimanskim pripadnicima ove postrojbe dao izbor, odnosno mogućnost da izbjegnu odlazak u borbe protiv svoga naroda, međutim, Amir je jedini rekao – idem:

“Onda me radije ubij ovdje. Ja idem tamo gdje ide moja ekipa. To protiv koga ću se tamo boriti, to mi se nimalo ne sviđa, ali ja idem tamo gdje ide moja ekipa”, bio je odlučan Amir.

Njegod suborac Mladen Galić ispričao je kako je Amir Lalić bio musliman i vjernik, ali: “On u tom trenutku nije dvojio. Rekao je kako to može odgovarati samo Srbima te kako ih može poraziti jedino savezništvo između muslimana i Hrvata. Teško je to podnio, ali je ostao profesionalac do kraja i otišao sa svojom ekipom. Vojničina, u punom smislu te riječi.”

Nakon što je Amir sudjelovao u obrani Hrvatske na Novljanskom, Dubrovačkom i Zadarskom bojištu, te na bojišnicama u Bosni i Hercegovini, njegov besprijekorni ratni put naglo je zaustavljen 14. veljače 1994. godine kada je u 21. godini smrtno stradao u prometnoj izvršavajući zadaću između Stankovaca i Pirovca. Pokopan je 22. veljače 1994. godine na zagrebačkom groblju Miroševac, uz vojne počasti i po islamskim vjerskim obredima, a ispraćen prigodnim riječima svojih suboraca. Posmrtno mu je dodijeljen čin satnika. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana i Spomenicom domovinskog rata.

Autor:S.V.