Prema povijesnim dokumentima koje je objavio Wikileaks, Alija Izetbegović je još daleke 1992. godine dao obećanje Franji Tuđmanu i Mati Bobanu kako Bošnjaci nikada neće preglasavati Hrvate, piše Večernji list. Taj ključni povijesni trenutak i danas predstavlja temelj za razumijevanje složenih političkih odnosa i dugogodišnjih prijepora unutar Bosne i Hercegovine.
Sadržaj spomenute američke diplomatske depeše iz Zagreba od 5. studenoga 1992. godine detaljno opisuje susret i razgovore koji su se odvili nekoliko dana ranije. Tada su se u glavnom gradu Hrvatske sastali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović uz nazočnost Mate Bobana, raspravljajući o gorućim međudržavnim odnosima. Tuđman je poslije toga američkim diplomatima potvrdio kako su ti razgovori postavili čvrste temelje za rješavanje nesporazuma.
Prema Tuđmanovu tumačenju iz službenih zabilješki, Izetbegović se u potpunosti složio s procjenom da bi legitimne hrvatske predstavnike u Predsjedništvu trebali birati isključivo sami bosanskohercegovački Hrvati. Hrvatski je državni vrh tom prigodom jasno naglasio svoju trajnu potporu očuvanju suvereniteta i cjelovitosti Bosne i Hercegovine. Upravo se na tom ključnom načelu političke ravnopravnosti desetljećima kasnije nastavljaju lomiti najvažnija politička koplja.
Vremenska distanca od tih ratnih dogovora pokazuje koliko se situacija u praksi udaljila od zadanih i obećanih političkih okvira. Iako su teška ratna vremena donosila brojne sukobe između Armije BiH i Hrvatskoga vijeća obrane, razgovori o uređenju države vodili su se u smjeru pravednih rješenja. Sve je to na kraju formalno okončano krajem 1995. godine potpisivanjem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Daytonu.
Daytonski mirovni sporazum uspješno je zaustavio ratna razaranja i uredio Bosnu i Hercegovinu kao složenu državu sastavljenu od dvaju entiteta. U njoj su tri naroda, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, službeno definirana kao konstitutivna i ravnopravna na svim razinama vlasti. Međutim, mehanizmi za provedbu te ravnopravnosti pokazali su se iznimno manjkavima, što posebno dolazi do izražaja tijekom izbornih ciklusa.
Najspornije pitanje do danas je ostao način izbora hrvatskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz entiteta Federacije BiH. Budući da se glasovi zbrajaju na razini cijelog entiteta bez etničkih inhibitora, brojniji birači mogu preglasati malobrojniji narod. Upravo je takav izborni inženjering omogućio da Željko Komšić u četiri navrata osvoji mandat zahvaljujući dominantnoj bošnajčkoj potpori.
Takva praksa izravnog preglasavanja Hrvata postala je glavni motiv za žurnom izmjenom zastarjelog i nepravednog Izbornog zakona. O tome su tijekom godina svjedočili i brojni sudionici međunarodnih mirovnih pregovora, uključujući i Matu Granića. On je u više navrata naglašavao postojanje jasnih jamstava Alije Izetbegovića da se prava i politička zastupljenost Hrvata neće kršiti.
Izborna kampanja za opće izbore ponovno vraća fokus javnosti na ove neriješene probleme koji datiraju još iz 1992. godine. Postavlja se legitimno pitanje može li se uopće govoriti o stvarnoj ravnopravnosti jednog konstitutivnog naroda kada o njegovom predstavniku odlučuje većinsko tijelo drugog naroda. Dok jedni upozoravaju na opasnost od potpunog političkog isključivanja Hrvata, drugi kroz kampanje i dalje koriste radikalnu retoriku.
Leave a Reply