Strah od nuklearne bombe sve je veći, a ovo mučko oružje u svome je arsenalu htio imati i Josip Broz Tito. No, želje su bilo jedno, a mogućnosti su drugo. Nakon što su bombe bačene na Nagasaki i Hirošimu, službeno je započelo “atomsko doba”, a vijest o smrtonosnom oružju stigla je u Jugoslaviju. Tih je dana drugu Titu u ruke je uručena knjiga “Atomska energija” Henryja DeWolfa Smytha koju su mu poslali iz SSSR-a.
Jedan od Brozovih suboraca Pavle Savić tada mu je poslao znakovito pismo, koje se i dan danas čuva u Arhivu Jugoslavije. “Ako ti, druže Maršale, položiš temelje našoj nauci, kao što si učinio sa Armijom i Državom, onda smo mi i na tom polju za kratko vreme među najboljima”, optimističan je bio ovaj mladi znanstvenik. Povjesničar Dragomir Bondžić, autor knjige “Između ambicija i iluzija: Nuklearna politika Jugoslavije 1945-1990”, piše kako je bilo logično da se totalitarna država poput Jugoslavije željela da se pridružiti elitnom klubu nuklearnih sila, i to u jeku Hladnog rata kada se Tito našao između dva suprotstavljena bloka.
Foto: Guliver image
“Zapadni blok je ideološki neprihvatljiv, a Rusi su u nekom smislu bili i veći neprijatelji poslije sukoba 1948. godine”, podsjeća Bondžić, piše BBC. A nakon što je Sovjetski Savez postao smrtni neprijatelj, Jugoslovensko rukovodstvo postalo je spremno na sve. Kada je 1949. godine svijet obišla vijest da Staljin ima bombu, Tito se bacio u akciju. Njegov adut bio je znanstvenik Pavle Savić, kojeg je povjesničar Bondžić opisao kao “rijetku biljku, intelektualca u partijskim redovima”. Prije rata Savić je bio suradnik velike znanstvenice Irène Joliot-Curie, a dvije je godine proveo u Institutu za radij u Parizu i sudjelovao u istraživanjima atomske jezgre za koju će se ispostaviti da je prethodila otkriću nuklearne fisije, procesa neophodnog za dobivanje nuklearne bombe.
Novinar Slobodan Bubnjević tvrdi da je upravo ovaj mladi znanstvenik u brdima Bosne jugoslovensko rukovodstvo upoznao s “čudesnom moći atomske jezgre” i prije nego što je svijet saznao za njezinu razornu snagu nakon projekta “Manhattan”. Po završetku rata Savić je u SSSR-u surađivao s vodećim sovjetskim istraživačem Pyotrom Kapitsažom , a dvojicu je znanstvenika ubrzo posjetio Tito, noseći primamljivu ponudu.
Instituti nicali kao gljive poslije kiše
“Dođi ti Pajo u zemlju da pravimo naš Institut”, navodno je Broz rekao Kapitsažu ako je vjerovati Savićevim memoarima. Godinu dana kasnije, 1948., počeo se graditi Institut fizike, danas poznat kao Institut za nuklearne znanosti Vinča. Savić je vodio ovaj tada od presudne važnosti institut, a ubrzo su slični osnovani u Zagrebu i Ljubljani. Bubnjević tvrdi da jugoslavenske vlasti doista nisu štedjele dinare za razvoj nuklearne fizike, no ipak najveći klijent fizičara bila je upravo JNA.
“Pored razvoja borbenih aviona, kruna primjene fizike je tenk M84 koji će okupiti fizičare iz svih jugoslovenskih republika zajedno s industrijom”, objašnjava novinar i dodaje kako je političko rukovodstvo bilo najviše zainteresirano za “opipljive rezultate” istraživanja. Iako želja za nuklearnom bombom nije zamrla, činjenično je stanje bilo da je Jugoslavija presiromašna i tehnološki nerazvijena da bi napravila nešto poput atomske bombe. Povjesničar Bondžić podsjeća kako su samu izgradnju Instituta pratili problemi i zastoji, od loše organizacije i loših instalacija do problema s nabavkom materijala i nedostatkom kvalificirane radne snage.
Iako se Jugoslavija deklarativno zalagala isključivo za mirnodopsku upotrebu nuklearne energije i razoružanje, naglašava Bondžić, analizom dostupne arhivske građe utvrdio je tri povijesna trenutka kada je želja za bombom “isplivala na vidjelo”. Bilo je to poslije sukoba sa SSSR-om 1940-ih, potom krajem 1950-tih i početkom 1960-tih, ali i 1974. kada je Indija izvršila nuklearnu probu.
Osim toga, osnivanje Uprave za koordinaciju rada znanstvenih instituta bilo je primjer povezanosti državnih organa i tajne policije s organiziranjem nuklearnih istraživanja. Bondžić u tom kontekstu ističe i kako se vjeruje da je Tito doveo Stevana Dedijera, koji je nuklearnu fiziku diplomirao na Princetonu, upravo kako bi nadgledao Savićev rad. A on je kasnije tvrdio da su prepreke Jugoslaviji na putu ka atomskoj bombi bile i pogrešne Savićeve znanstvene pretpostavke.
S vremenom je glavni zadatak Uprave postala potraga za uranom širom Jugoslavije, a Dedijer i Savić su kritizirali tajnost tog procesa i po prvi put u elaboratu spominju želje jugoslavenskog rukovodstva o dobivanju nuklearnog oružja.
Od sredine pedesetih dolazi do organiziranosti i sistematičnosti nuklearnih istraživanja, kada se osniva Savezna komisija za nuklearnu energiju, Aleksandar Ranković, Titova desna ruka. U tom periodu potraga za uranom postala je intenzivnija, pojavile prve ideje o nuklearnim elektranama, a poslije Staljinove smrti uz pomoć SSSR-a izgrađeni su prvi nuklearni reaktori u Vinči, objašnjava Bondžić. No, Bubnjević ipak vjeruje da jugoslavenska znanosti tada bila sposobna da napravi atomsku bombu, ali zemlja ipak nije imala dovoljno kapaciteta za tako nešto, a državni vrh je na kraju odustao od projekta razvoja nuklearnog oružja…
Leave a Reply